Žene su u arhitektonsku profesiju, kao i u mnoge druge javne djelatnosti, ušle puno kasnije od muškaraca. Premda od 19. stoljeća češće susrećemo imena profesionalnih projektantica i teoretičarki arhitekture, žene su u ovoj struci postale zaista djelatne i priznate tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Međaši razvoja svijesti o važnosti ženskog doprinosa na području arhitektonske prakse svakako su osnivanje Međunarodne udruge arhitektica (UIFA) u Parizu 1963., u čiji su se rad hrvatske arhitektice aktivno uključile ranih osamdesetih, predvođene Senom Sekulić-Gvozdanović te osnivanje Međunarodnog arhiva žena u arhitekturi (IAWA) 1985. godine na Sveučilištu u Virginiji u SAD-u, a potom i niza drugih organizacija koje istražuju „žensku liniju“ u povijesti zapadne arhitekture.
U Muzeju grada Rijeke tijekom prošle godine održana je izložba Ada Felice-Rošić i Nada Šilović – ženski trag u arhitekturi Rijeke. Autorica izložbe organizirane u suradnji s Društvom povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja, bila je Lidija Butković Mićin koja potpisuje i knjigu, a danas donosim dio predgovora ovog veoma interesantnog izdanja. Kada danas govorimo o suvremenoj (ne)ravnopravnosti žena u arhitektonskoj praksi, treba priznati kako i dalje prevladava osjetna neravnoteža između broja diplomiranih arhitektica i onih koje uspiju ostvariti uspješnu karijeru kao samostalne projektantice, ali je, jednako tako, njihova prisutnost postala samorazumljiva i neupitna.
U domaćim okvirima, prve studentice upisane na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu pratimo od 1920., samo godinu dana nakon osnivanja ove institucije. Od arhitektica školovanih između dva svjetska rata svojim su se djelovanjem istaknule Zoja Dumengjić, koja će postati naša vodeća stručnjakinja za projektiranje zdravstvenih ustanova, te Ksenija Grisogono, Le Corbusierova suradnica 30-ih godina i poslije uglavnom prisutna u pariškoj sredini.
Od završetka Drugoga svjetskog rata do 1962. godine, kada se osamostaljuje Arhitektonski fakultet, diplomiralo je 317 kandidatkinja, odnosno svaki četvrti diplomirani student bila je žena, dok će taj udio do kraja 80-ih godina premašiti polovicu. Spomenuta Sena Sekulić-Gvozdanović zapošljava se na fakultetu kao asistentice 1946. godine, bilježeći još jedan miljokaz u analima povijesti žena u hrvatskoj arhitekturi. Poslije je bila i prva dekanica, profesor emeritus, a i autorica je knjige Žena u arhitekturi (Zagreb, 1998.), izvrsnog kompendija o ulozi žena kao naručitelja, kreatora i teoretičara arhitekture kroz povijest. Statistički podaci Vijeća arhitekata Europe (ACE) za 2012. godinu pokazuju da Hrvatska danas spada u red malobrojnih europskih zemalja s natpolovičnom većinom registriranih arhitektica u odnosu na muške kolege, u društvu Švedske, Bugarske i Grčke.
Diplomu zagrebačkoga Tehničkog fakulteta u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata stekle su i Nada Šilović te Ada Felice, pridruživši se mladoj generaciji arhitekata koji su, u skladu s „udarničkim“, kolektivističkim duhom toga vremena, trebali biti spremni svoje znanje izravno primijeniti na složenim zadacima poslijeratne obnove i izgradnje jugoslavenskih gradova i sela. Po završetku studija arhitekte se često planski, „po radnom zadatku“, odašiljalo u krajeve u kojima se osjećala potreba za školovanim kadrom tog profila. Zagrepčanka Nada Šilović po toj je liniji 1948. godine pristigla u Rijeku, dobivši radno mjesto u Građevno-projektnom zavodu, a godinu poslije pridružila joj se Ada Felice kojoj je, kao Vežičanki i sušačkoj gimnazijalki, to značilo povratak u rodni grad. Dočekala ih je teška poratna situacija: Rijeka se još uvijek oporavljala od ratnih šteta, a povrh toga suočavala se i s naglom emigracijom stanovništva talijanske narodnosti, među kojima i cijenjenih civilnih inženjera.
„Zbijanje redova“ malobrojnih profesionalaca u socijalno osiromašenome gradu vjerojatno je utjecalo i na egalitarniji odnos prema arhitekticama koje, u okolnostima dinamične obnove i širenja grada, dobivaju veće mogućnosti realizirati se u samostalnom radu. Felice i Šilović u tom su smislu „probile led“, Šilović osobito zastupljenošću narudžbi u svega nekoliko godina boravka u Rijeci (1948.–1956.), ali bilo bi nepravedno barem ne nabrojati ostale pionirke u riječkoj arhitekturi: Nadu Uhlik, Tatjanu Lučić, Milenu Frančić, urbanistkinju Miru Ružić te naposljetku Tamaru Kudiš s kojom smo već zašli u šezdesete.
Ada Felice-Rošić i Nada Šilović tijekom 50-ih godina u Građevno-projektnom zavodu projektirale su kvalitetne i suvremene stambene zgrade na istaknutim gradskim lokacijama, poput višekatnica uz nekadašnji Bulevar Marksa i Engelsa (danas potez Zvonimirova-Liburnijska), duž Ulice Janka Polića Kamova i Strossmayerove te interpolacijama u povijesno slojevitu strukturu Staroga grada i blokovsku izgradnju gradskog središta.
Nada Šilović potpisat će i adaptaciju zgrade bivše talijanske škole na Dolcu za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke, najveće kulturne investicije poratnih godina i do danas sjedišta tih institucija. Bilo je to ujedno i posljednje ostvarenje ove arhitektice na riječkom području jer se potom trajno nastanjuje u rodnom Zagrebu nastavivši karijeru u urbanističkim službama na području Općine Črnomerec, odnosno Urbanističkom zavodu grada Zagreba.
Ada Felice-Rošić će krajem 50-ih godina prijeći u projektni biro građevinskog poduzeća Primorje gdje će ostvariti raznovrstan opus do umirovljenja sredinom 70-ih godina. Od riječkih realizacija posebno treba spomenuti zgradu Trgovačke i tekstilne škole, jedini objekt namijenjen srednjoškolskom obrazovanju podignut u Rijeci nakon Drugoga svjetskog rata, te Robnu kuću Korzo, prvi od modernih trgovačkih centara otvorenih 70-ih godina. Njeni stambeni tornjevi na Kozali oblikovali su siluetu grada i za tisuće posjetitelja još uvijek su prvi vizualni doživljaj Rijeke. Nema sumnje, Ada Felice-Rošić i Nada Šilović ostavile su trajni, „ženski“, trag u urbanom tkivu grada na Rječini.
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
The post Arhitektonsko nasljeđe riječkih arhitektica appeared first on vizkultura.hr.