Na neko slučajno i poprilično banalno leksikonsko pitanje da navedem svog ‘najdražeg’ hrvatskog arhitekta iz 20. stoljeća, apsolutno ne bi bilo dvojbe i moj brzopotezni odgovor bio bi Ivan Vitić.
Možda je razlog ovakvom subjektivnom stavu činjenica da su me Vitićeve zgrade, a jedna posebice, intrigirale još u djetinjstvu, kada mi ni na kraj pameti nije bilo da ću studirati i diplomirati arhitekturu.
Vitićev Dom kulture u Komiži na otoku Visu objekt je u kojem sam nekih davnih dana gledao neke zaboravljene dječje priredbe, a nešto kasnije, u jednoj drugoj zaboravljenoj fazi, plesao na neke davne hitove dok je, vjerovali ili ne, Vitićeva komiška kuća bila disko klub dovitljivog imena Excalibur. Nakon razdoblja umjereno razularenog otočkog noćnog kluba zgrada je u devedesetima u potpunosti devastirana i propala, da bi njezin kontekst, budućnost i potencijal nešto kasnije, točnije 2002., na mojoj prvoj EASA-i (susretu studenata arhitekture iz cijele Europe, koji se tada održavao na Visu) isticali i valorizirali neki kolege, a danas etablirani domaći i europski arhitekti.
Komiški primjer razdoblja potpunog zanemarivanja izuzetno vrijedne ostavštine arhitekture razdoblja moderne krajem dvijetisućitih je okončan, zajedničkom akcijom niza aktera koja je potencirala potpunu obnovu objekta Vitićevog doma Kulture.
Ovakav scenarij apsolutnih krajnosti, potpune degradacije pa naglog uzdizanja do gotovog obožavanja nekog Vitićevog objekta, u ovim se našim vremenima čini kao simptomatična činjenica vezana za njegovu arhitekturu. Od maksimalne ignorancije, rušenja, zapuštanja i propadanja, do ‘infišanosti’, sakupljanja novčanih piksela i društveno važnih aktivističkih akcija, polariteti su koje na očigled, bezrazložno i nezasluženo trpi Vitićeva arhitektura.
Osim paradigmatskog primjera stambenog nebodera u Laginjinoj, zgrade pred koju će baš svaki student arhitekture odvesti svog inozemnog kolegu prije bilo kojeg drugog objekta u Zagrebu, za čiju zaštitu i obnovu borba traje već više od deset godina zahvaljujući poglavito angažmanu Borisa Bakala iz platforme Bacači Sjenki, ovaj potonji segment, gotovo ushita, veličanja, a zapravo samo logične i prijeko potrebne aktivnosti i ukazivanja na problematiku i potrebitost zaštite, karakteristika je i akcije novijeg datuma nazvane Motel Trogir. Kao što i samo ime sugerira, primarna aktivnost ove priče krenula je sa zaštitom potpuno devastiranog Vitićevog motela u Trogiru, nastavljajući se i na ostale jadranske motele, ali i njegov ukupni opus te općenito nasljeđe modernizma. Iza projekta stoji udruga za suvremene umjetničke prakse Slobodne veze i njihovi suradnici.
Zahvaljujući istoj inicijativi, proteklog smo vikenda, zajedno s nizom kolega arhitekata, dizajnera, povjesničara umjetnosti, fotografa i ostalih zainteresiranih i, nadam se, jednako zanesenih u Vitićevu arhitekturu, hodali hodnicima i prostorijama Vitićeve Kockice.
*Fotografije eksterijera: Ivan Dorotić
Mjerilom i proporcijama tako odrješito definirana, odmjerena, nenametljiva, a dominantna, Vitićeva Kockica ponosno stoji nad zagrebačkim Savskim nasipom i, vjerujem, poznati je prikaz svakom Zagrepčaninu. Njezina vanjština idealnih modernističkih proporcija infiltrirana je u memoriju valjda svakog angažiranijeg studenta arhitekture, no priliku za pogledati Kockicu iznutra ne dobiva se često.
Od najvažnijeg mjesta hrvatsko-jugoslavenske politike – Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, preko kraćeg procesa nefunkcionalnosti i korisničke pauze, do današnje pukog utilitarnog karaktera Ministarstava za koja djeluje da ne znaju kuda bi pa su zato tu, Kockica je stajala i čekala. I, na sreću, (još) nije propala.
Stajale je i čekala da se četiri ture po tridesetak zainteresiranih aktera ‘rasprodaju’ u najkraćem roku, da se u tjedan dana priča o Kockici raspline po brojnim portalima i medijima na kojima su arhitektura i kultura sasvim izgubljene kategorije i da, nadam se, samo pokrene lavinu onog što nas čeka. Sudeći po najavama organizatora, odličnog feedbacka na posjet i medijskih reakcija, ta bi lavina mogla krenuti intenzivnim, kontinuiranim i sustavnim putem ukazivanja na vrijednost nasljeđa zagrebačkog modernizma, čiji sat izdržljivosti nakon pedesetak i više godina polagano otkucava čekajući hitnu obnovu i zaštitu.
*Fotografije interijera: Maja Bosnić
Kockica je sve ovo vrijeme izdržavala i valjda čekala baš ovaj trenutak, da joj se ‘mase’ ponovno dođu diviti, gledati je, dirati i fotografirati, te se čuditi njezinoj projektantskoj nepogrešivosti, rasporednoj logičnosti, perfekcionizmu detalja i impresivnim činjenicama kako je nekada bilo normalno da vam netko kao što je Edo Murtić oslika strop u blagovaonici jedne važne javne zgrade, zbog kojeg ne možeš prestati gledati gore, a da Raul Goldoni zgradu brutalističkih karakteristika, ‘ne-boja’ i funkcionalne strogosti svojim plavičastim staklenim kockama ambijentalno teleportira u neki drugi svijet.
Ironija ignorancije današnjeg tretmana arhitekture razdoblja moderne na primjeru interijerskih prostora Kockice mogla bi se objasniti upravo kroz spomenute staklene kocke Raula Goldonija u ulaznom hallu Kockice. Ovi plavi i prozirni elementi tako britko i emocijski nepogrešivo asociraju na neku azurnu pučinu i morsku daljinu. Služeći kao pretprostor Ministarstva turizma, a i Ministarstva Mora, prostorna dojmljivost, atmosferski doseg ovih vrijednih artefakata i asocijativnost sa samim ministarstvima trebala bi biti evidentna i apsolutno dovoljna. No neupitno je negirana i bačena u treći plan pretjeranom, nakaradnom i predimenzioniranom maketom broda, zabrinjavajuće ružnim i nezgrapnim mobilijarom kojim je zamijenjen dio dotrajalog modernističkog namještaja, ‘novokompovanom’ recepcijom i automatom neizbježnog gaziranog pića, vidno ilustrirajući neosjetiljivost viših instanci na nasljeđe modernizma, u ovom slučaju ljudi koji vode turizam i more, a more u svom hallu očito ne vide.
Jer niti jedan brod, maketa ni slika ne može vas teleportirati na takvu pučinu kao što samo kratkim zurenjem Goldonijeve opeke uspijevaju, kao što niti jedan modernistički arhitektonski opus nije ostavio toliko važne ostavštine, kao Vitićev, koju nedovoljno čuvamo i prečesto zanemarujemo.
Nadalje lamentirati o Vitićevim arhitektonskim dosezima neću, većina diskursa potrebnog za reći ispisana je na stranicama nezaobilazne Arhitekture 217.
Ostavit ću vas uz galeriju fotografija naše fotografkinje Maje Bosnić, njezinih dokumenata tih rijetko dostupnih interijera Kockice, i nekolicini mojih starijih i dragih koje portretiraju vanjštinu najvažnije kockice mozaika hrvatske moderne.
Ali prije nego krenete gledati fotografije, pozvat ću vas i da pratite projekte Motel Trogir i Vitić pleše, da raširite vijest o njihovim planovima, potrebi za akcijom i reakcijom, i jednom arhitektu koji nas je zauvijek ucrtao u neke važne mape svijeta.
Pozvat ću vas da zajedničkim pričanjem, pisanjem, fotografiranjem ili samo lajkanjem i šeranjem, nekim novim generacijama, kojima će Vitić u memoriji ostati samo kao neki stari arhitekt s frajerski nabačenom cigaretom u ustima, omogućimo sve ono što mi još uvijek možemo. Da sačuvaju, naglašavaju, paze, podsjećaju, gledaju i uče.
*Klikom na jednu fotografiju otvara se cijela galerija
Fotografije: Maja Bosnić (interijeri) i Ivan Dorotić (eksterijeri)
POVRATAK NA NASLOVNICU
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
The post Najvažnija kockica hrvatskog modernizma appeared first on vizkultura.hr.